Kad je češki oskarovac Jiří Menzel bio dijete, nije mogao putovati na more. Željezna zavjesa čvrsto je stezala obruč oko njegove domovine. I tako je dječak u trošnome dvorištu industrijskoga predgrađa Praga - sanjao o moru. Dovukao je drveno korito u dvorište, ulio vodu i sol, legao u kupaćim gaćicama unutra i uživao u nekoliko zraka toploga sunca koje su se probile kroz gusti smog.

Kad je već kao odrastao čovjek napokon došao na Jadran, ustanovio je da je more baš onako čarobno kako ga je i sanjao. Zajedno s njim tada su dolazile već stotine Čeha u derutnim Škodama logorovati na hrvatskome Jadranu, kupati se u kristalno plavome moru i sunčati na toplome suncu.
Ali Česi nisu uvijek bili siromašni gosti na hrvatskome Jadranu.

Kad su još živjeli s Hrvatima u zajedničkoj državi Austro-Ugarskoj, mnogi su dolazili na Jadran, osnivali ljetovališta, a neki su čak povezali svoju sudbinu s Hrvatskom do kraja života. U njihova 'morska lječilišta' dolazili su na odmor kultivirani, dobrostojeći gosti. Kupali su se, sunčali, uživali - zato se u nekim mjestima Dalmacije govorilo za ljenčarenje na plaži 'češki život'.

Dok su domaći u dugoj odjeći u vodu ulazili samo do koljena, turisti su donijeli potpuno novu kulturu izlaganja polugolih tijela na plažama.
Danas je turizam masovni način odmora. Milijuni ljudi sa sjevera Europe ljeti u stampedu jure na jug. Gužve na plažama, automobili, plovila, 'banane' i skijanje na vodi, ronjenje...

Jiří Menzel s humorom uspoređuje modernu 'turističku industriju' s vremenima kad su na plažama hrvatskoga Jadrana boravili rijetki turisti izlažući se zgražanju domaćina jer 'kupanje je samo za magarce'.